PRAVEDNOST I DUALIZAM POLITIKE PRIZNANJA

Abstract

Dualnost politike priznanja se zasniva se različitoj logici i različitom razumijevanju društva koju je moguće prevladati proširenim shvaćanjem pravednosti i strukturalnih nepravednosti ne samo unutar zakona već i kroz institucije javnog mijenja. Za razliku od modela kulturnog priznanja, koji teži davanju posebnih zakonskih prava kulturnim manjina, model statusnog priznanja sagledava priznanje u širem kontekstu suvremenog društva. Taj model ne tumači nepriznavanje unutar institucionalnih okvira koje odvaja od političke ekonomije i temelj borbe vidi postizanju ekonomske pravednosti. Teorija priznanja svoju primarnu namjeru ima u prevladavanju nepravde. Obje teorije dijele zajednički stav da političko predstavljanje mora biti jedan od aspekata priznanja.
Dijalektikom pomirenja aktualnih tenzija moguće je spojiti kombinacijom dva najprikladnija elementa iz oba diskursa. Takvo gledište, „pomirenja“ transformativne i afirmativne politike zastupaju svaka sa svoje pozicije priznanja, Iris Marion Young i Nancy Fraser. Paradigmu distribucije koju liberalna teorija predstavlja krucijalnim preduvjetom pravednosti, Young smatra nedovoljnim za politiku kulturalnog priznanja koja je bazirana na uvažavanju kulturalnih različitosti u kontekstu uvažavanja pozicija potlačenih grupa. Potrebno je izmijeniti norme i pravila institucija koje utječu na oblikovanja te strukture. Takav pristup zahtjeva javni prostor za izražavanje (inter) kulturalnog izražavanja, ili heterogenu javnost kao izraz različitosti slobode. Kroz perspektivu novih društvenih zahtjeva čiji zahtjevi za društvenim priznanjem modificiraju tradicionalno shvaćanje odnosa između društva i zahtjeva Young sagledava koncept pravednosti i jednakosti primarno za marginalizirane grupe. Sličan pristup ima i Nancy Fraser koja politiku priznanja vidi objedinjenu u razumijevanju statusne i kulturne različitosti, odnosno ona politiku jednake participacije shvaća kao politiku statusne različitosti, a njezin pristup politici identiteta korespondira sa politikom kulturne različitosti. Zato je i potrebno rušenje lažnih antiteza između ekonomskih i kulturnih različitosti. Proširena teorija pravednosti integrira problematiku kulturnog priznanja sa distribucijom te također i sa predstavljanjem. Obje autorice nepriznavanje tumače u terminima statusa podređenosti jer ne postoji izgrađen status jednih ili ravnopravnih partera u društvenom životu zbog institucionalizirane hijerarhije kulturnih vrijednosti.
Temelj nepravde nepriznanja ne leži u izmijenjenom identitetu nego u hijerarhijskom statusu. Zajedničku točku oba diskursa politike priznanja moguće je naći u povezivanju pravednosti liberalnog shvaćanja sa konceptom prevladavanja nepravednosti baziranom na konceptu statusne jednakosti. Dualnost politike priznanja moguće je prevladati proširenjem pravednosti baziranu na zakonodavstvu koja priznanje nejednakosti raspodjele materijalnih i simboličkih dobara ali koja u sebi nema razrađene mogućnosti analize fenomene društvene isključenosti sa povezivanjem pristupom prevladavanja strukturalnih nepravednosti kojima se u javnu sferu uključuju sve društvene klase.